BORSKI SPORT = STATUS BORA
U kratkoj istoriji Bora, grada nastalog zbog i oko rudnika bakra, na mestu urbanizovanih pašnjaka (na silu od prirode otetih), svojevrsna analogija između trenutnog značaja grada i kvaliteta života u njemu uspostavljena je u sportu. I dok je srpski sport na volšeban način “eksplodirao” krajem XX veka, i to baš na početku novih turbulentnih vremena za nesrećne narode Balkana, borski se sport, zajedno sa gradom, počeo povlačiti “u sebe”. Zagledani u sopstvene egzistencijalne probleme, a bez mogućnosti da (više od deset godina) poziv “S.O.S” upute bilo kome, Borani su sunovrat u sportu, kulturi i još mnogo čemu prihvatili kao sporednu i očekivanu posledicu materijalnog kraha. Kao da kvalitet života nije bitan koliko i sam život… U instiktivnoj borbi od danas do sutra (bez dugoročnih planova) i u sportu je izreka “koliko para, toliko muzike” prihvaćena kao jedina i neprikosnovena istina. Reklo bi se da je slepilo od previše svetlih ideja zamenilo slepilo materijalizma…
Na sreću, problem volje i samosažaljenja ne postoji na terenu. Sportista ne posustaje! Čak i kada je svestan sopstvenih slabosti i pozicije autsajdera, želi uspeh (pobedu), traži bilo kakav način da bude bolji (mudriji, spretniji) od rivala. Vitalnost sporta zaista pokazuje vitalnost društva, a radost pobede protiv favorita može se uporediti sa onim što je potrebno i životu u Srbiji.
Borski sport jeste vitalan. Ne samo zbog izuzetno vrednih rezultata u pojedinačnim sportovima (u kojima se, pošteno rečeno, i lakše i brže krči put do vrha- bez zavisnosti od tzv. “kolektivnog duha”), već i zbog činjenice da Borani vole sport: malo je sredina sa tolikim procentom dece u klubovima, a sportska publika u gradu poštuje i poznaje sport i rado prati zanimljiva takmičenja (iako gradu nedostaju vrhunske sportske predstave)…
Zbog svega što je borski sport nekada bio (kao bajka deluju utakmice svih mogućih reprezentacija u Boru, Prva fudbalska liga u “velikoj” Jugoslaviji, bokserski spektakl sa prepunim Sportskim centrom “Mladost”, košarkaški kamp na Savači u kojem su zlatne reprezentativce “proizvodili” najbolji stručnjaci, čak i treneri iz Amerike…), današnjem borskom sportu, pre svega ekipnom, nametnut je kompleks “trećerazrednog”… Krivi su za taj kompleks i sami sportski radnici (savezi u Srbiji) koji uporno izbegavaju upoređivanje kvaliteta između različitih sportova (valjda zbog želje da dobiju veće “parče finansijskog kolača” ) i pokušavaju da sakriju prave vrednosti svojih rezultata u glupoj situaciji da se i treći i četvrti rangovi po kvalitetu nazivaju prvim i drugim ligama… I rukometašice su u “Superligi”, najjačem domaćem rangu koji se jednostavno zvao “Prva liga” u vreme kada su naši klubovi bili najbolji u Evropi. Sada su, očigledno, moderni prefiksi “Super, Ultra, Premijer i sl.”… Još je gluplje što ih zovemo “srpskim” ligama u državi koja se zove Srbija i to što se trećina borskih klubova takmiči u istočnim, druga trećina u južnim grupama, a treća pripada “savezima centralne Srbije”. Zašto jednostavno ne pogledaju geografsku kartu?! Sport nikada ne bi smeo da se stidi svog ranga i svog statusa jer se sakrivanjem neuspeha (poraza) gubi smisao takmičenja. Kao običan gledalac mislim da na slabu posećenost utakmica nisu uticali ni loša materijalna situacija ni prenosi stranih liga (meni je, recimo, već muka od utakmica tipa “Bilbao”-”Osasuna”), već, prosto- lažna slika o sopstvenim vrednostima koja publiku ne može prevariti. Borski sport je realno tu gde je, čak se čini i da postepeno napreduje… Ne može se očekivati ni više ni brže ako se zna da se klubovi danas oslanjaju samo na sopstvene snage (neki drugi jednostavno kupe kvalitetne igrače), ali i zbog toga što je sport mnogo napredovao u odnosu na onaj iz perioda koji se pominje kao “zlatno doba”… Još kada se vidi da se Bor uglavnom upoređuje sa sebi ravnima, pa čak i sa većim gradovima, nerazumno je stideti se… Mnogo više trebalo bi da brine to što se ove godine u Boru plač prve bebe u porodilištu čuo tek posle Božića, pa se postavlja pitanje kojim ćemo to podmlatkom popunjavati klubove kojih je sve više na listi Sportskog saveza?! A realno je i to da se pojavljuju neki novi sportovi, možda i čudni starijoj generaciji, ali koji su privlačni mladima.
I dok Srbija još uvek traži “bolju” budućnost, dok se polemiše o tome da li ovakav rudarski Bor uopšte (treba da) postoji, borski sportisti, svojevrsni amateri među profesionalcima i profesionalci među amaterima čekaju da prođe sveopšta tranzicija (malo se odužila, zar ne?) da bi znali šta će na kraju prevagnuti. Zar to nije opet slično što čeka i grad za koji se, simbolično, bore na sportskim terenima? Biće, valjda, i za sport i za grad vremena za inverziju pomenute izreke u “Koliko muzike, toliko para…”