Ponovo o Babejiću
Zbog dosta velikog interesovanja za tekst o Ivanu Babejiću, hajduku iz Homolja, priredio sam još jedan tekst koji sam pribavio o ovoj istorijskoj ličnosti koja je s jedne strane kritikovana a sa druge hvaljena u narodu našeg kraja. Na nama je da na osnovi različitih podataka, istorijskih i usmenih predanja sami procenimo ko je u stvari bio Ivan Babejić - Gorski car. Ovo je jedna od mnogobrojnih priča o ovom hajduku.
Godišnji odmor u Brestovačkoj banji
Posle završene sezone Brestovačka Banja bila je skoro prazna. U njoj je bilo samo nekoliko preostalih bolesnika iz okolnih sela i nekolicina iz Bora. Jednoga dana ekonoma Aleksu Acu Veljkovića dočekao je nadzornik Vlada rečima: - Doveli su jednog teškog bolesnika iz Petrovca. Sav je ukočen, jedva ide na štakama. Želi da ostane malo duže i moli da mu se da neka soba bliže kupatilu. Eno ga dole sa ženom kod česme,čekaju nas. Fini neki ljudi. On je trgovac, izgleda bogat. Takve goste nikada nismo imali van sezone, da mu se nađeš pri ruci.Dole, sa strane puta, stajale su lepe kočije u koje su bila upregnuta dva bela lipicanera. Kada im je ekonom Aca prišao, mlada žena, sa čijeg je lepog povarošenog lica zračilo zdravlje, ispričala mu je istu priču kao i nadzornik Vlada. Bolesnik, smeđ čovek srednjeg rasta, dobro građen i lepo obučen, sa polucilindrom i leptir mašnom, dobrodućno se nasmešio. Sedeo je na klupi,odupirući se o štake.- Tamo ima lepa prazna soba sa dva kreveta, a odmah do nje je i kupatilo. Bićete mirni, a i sigurni - rekao je Aca, misleći na žandarmerijsku stanicu. - Čuvaće vas narednik Steva i kaplar Dobrivoje.Žena pomože mužu da ustane i on sa velikom mukom dođe do kočija. Oboje mu pomogoše da se popne u kola, a žena potera kola ka stanu. Posmatrajući je kako upravlja kolima, Aca se čudio njenoj veštini. Kada su stigli, Aca joj ponovo pomože da skinu bolesnika, a posle i da unesu tri velika kofera.Gosti su bili zadovoljni ponuđenim stanom. Žena je zamolila da tamo i kuva i pozvala ekonoma da kroz dva sata svrati na ručak. Za vreme ručka ekonom se bliže upozna sa novim gostima,koji su mu se odmah dopali, a oni ga ubediše da prihvati njihovu ponudu da se sa njima hrani.- Vi ste ovde sami, a nama će biti veoma prijatno da ručavamo zajedno. Nemojte ništa da se ustručavate.Bili su veoma ljubazni i bolesnik, gazda Ðoka, i njegova žena Lena - Lenuca, kako ju je zvao muž. Sutradan Lena je sama vratila kola u Petrovac i istog se dana vratila natrag.U vremenu koje je prolazilo nastao je redovan život u banji. Svakog dana, rano ujutru, Lenuca je vodila muža na kupanje, a posle spremala ručak. Ručavali su utroje, a po nekada im je društvo pravio i neko od žandarma. Prva nedelja je prošla neosetno. Mada još ukočen, bolesnik se osećao mnogo bolje i na sva usta hvalio lekovitu vodu.Posle ručka, a naročito posle večere, duže su ostajali u ćaskali o svemu. Dosta se pričalo o hajducima, naročito o Jorgovanu Mihajloviću i Pavlu Dokiću, koji su u to vreme bili strah i trepet u ovom kraju, a najviše o Ivanu Babejiću od koga su strahovale i vlasti i cela severoistočna Srbija.Bolesnik je znao mnoge pojedinosti o hajducima, pošto je i Petrovac bio njihova teritorija. Posle jedne pljačke i razbojništva u blizini sela Zlota, kada su tamo upućene potere, govorilo se da je i to Babejićevo delo.- Nije to Babejić, ne liči mi to na njega - govorio je gazda Ðoka za vreme večere. - To su neki obični kokošari koji se lažno predstavljaju. Mnogo štošta tovare na tog Babejića, a u stvari to čine drugi pljačkaši i razbojnici.- Pa, i on je razbojnik, hajduk, najstrašniji od svih. Počinio je grdna nedela… - Jeste, neću da kažem. Počinio je grdna nedela, opasan je hajduk, ali nije razbojnik i pljačkaš.On je nekako, kako da vam kažem, kavaljer. U svemu tome ima stila… - Kako da nije!? Pa, tolike je ljude opljačkao i pobio! - komentarisao je njegovo zapažanje ekonom.- Jeste! Mnoge je pobio i mnogima uzeo pare, ali da vam kažem, nije on običan pljačkaš i razbojnik. On štiti sirotinju, naročito od zelenaša, ponekad i od vlasti. Ne pljačka on, već uzima od bogatih kojima pretiče i deli onima kojima ne dotiče. Hajduk je, pa i njemu treba. Od toga pomaže sirotinju i to svi znaju. Zna to cela istočna Srbija, pa i vlast. Zato ga narod čuva i zato mu vlast ništa ne može.Pričao je gazda Ðoka još neke pojedinosti i to je ekonomu Aci bilo čudnovato. Pomislio je da je sigurno i on morao da plati neku veliku ucenu i da ga je Babejić posle toga ostavio na miru.Jednom drugom prilikom, a povodom Babejićevog “rukopisa” gazda Ðoka je zanimljivo pričao o nekom bogatom popu, udovcu, koji je preko svake mere naplaćivao svoje usluge prilikom crkvenih obreda.- Babejić ti popu pošalje pismo sa porukom da mu na određeno mesto, određenog dana donese određenu sumu novca. Pop dođe, donese novac, ali obavesti policiju.Samo, i Babejiđ nije budala. Sačeka neko vreme, pa pošalje drugo pismo da mu određenog dana, na određeno mesto donese dvostruko veću sumu novca. Tada mu je i zapretio da će, ako ne donese novac, a o tome izvesti policiju, sam doći da uzme pare. Posle nekoliko dana, oko podneva, dojaha iz varoši jedan žandarmerijski major da obiđe popa. Žandarmi ga pred kućom pozdraviše, prihvatiše mu konja, a major im obeća nagradu i unapređenje ako hajduka uhvate živa ili mrtva. Zadovoljan što o njemu vlasti vode brigu, pop zadrža majora na ručku. Lepo su se počastili, a major obeća popu da će uskoro da ga oslobodi Babejića. U sobi je bila kasa u kojoj je pop držao novac, a ključ je uvek nosio sa sobom. Kada se major spremao da pođe, iznenada je izvukao revolver i uperio ga u popa: - Da nisi pisnuo, pope, jer ću odmah da te ubijem. Ja sam Babejić i došao sam po novac, kako sam ti i poručio pošto me nisi poslušao. Otvaraj kasu i daj pare! Pop nije mogao da se snađe u čudu, ali kada je video “majorovo” lice, odmah je otvorio kasu i dao novac.- E, sada ti opraštam život, ali vodi računa šta radiš. Nemoj više da globiš narod. Čitaj i naplaćuj onako kako je Bog rekao, ako nećeš da ti ponovo dolazim - završio je priču gazda Ðoka.- Ama, Boga ti gazda Ðoko, da li je zaista sve tako bilo? - čudio se Aca ekonom.- Baš tako kako sam ti rekao. Sve mi je ovo potanko ispričao sam pop.Zima se bližila kraju i u banji se osećao dolazak proleća. Vreme je došlo da i gazda Ðoka krene kući. Srdačno se pozdravio sa svima, sve je bogato častio, a ekonoma Acu je primorao da primi pet hiljada dinara.- To je mnogo, gazda Ðoko. Ja vama, u stvari, dugujem za hranu. Sve ovo vreme sam se kod vas hranio - snebivao se Aca.- Pustite to sada, gosin Aco. To je sitnica prema onome što ste uradili za mene i moju ženu. Vi ste mi zimus sačuvali život… Nego, ajte malo da nas ispratite, do kraja banje.Na dva kilometra iznad Brestovačke Banje zastali su i sišli sa kola da se pozdrave. Opraštajući se i držeći čvrsto Acinu ruku, gazda Ðoka ga je, smešeći se dobroćudno, zapitao: - Gospodine Aco, znate li vi ko sam ja? - Kako ko ste vi? Pa, valjda, gazda Ðoka, trgovac iz Petrovca. - Niti sam ja gazda Ðoka, niti sam trgovac iz Petrovca. Ja sam Ivan Babejić - Gorski car! Mada je to rekao iznenada i neočekivano, potpuno mirnim glasom, ekonom Aca se sledio od tih njegovih reči.Stajao je razrogačenih očiju i netremice gledao strašnog hajduka, koji ga je sa smeškom posmatrao svojim dubokim smeđim očima.- Ništa se ne bojte, gosin Aco. Jeste, ja sam taj strašni hajduk Babejić, ali vi nemate zašto da se plašite. Bili ste dobri prema nama i ja sam vam za to zahvalan. Kada se vratite, ako hoćete,obavestite žandarme ko sam, ali ne činite to dok ne proteknu dva sata. Ne znam da li bi bilo dobro za vas da sve ovo prijavite vlastima. Razmislite, pa sami odlučite. Ostajte mi zbogom! Tajna, kao i svaka druga, nije bila dugo sačuvana. Za nju se čulo posle Babejićevog ubistva iste jeseni. Prenosili su je i širili kasnije mnogobrojni gosti Brestovačke Banje.“Godišnji odmor” Ivana Babejića u Brestovačkoj Banji izašao na glas više nego njena lekovita voda.