Punkyjevi gosti…Drveni Advokat »
By Punky on Dec 29, 2008 in Uncategorized | 0 Comments
Velika čast mi je ukazana kada me je Punky pozvao da gostujem na njegovom blogu. Međutim, i velik teret. Rekao je da ne brinem, da mu pošaljem post kakav bih stavila na svoj blog. Nisam mogla. Dugo sam razmišljala šta bi mogla da napišem. Sastav, esej? Tema iz života, sf? Pa čak i priča mi je padala na pamet . . . ali je sve išlo na brzinu . . . morala sam biti drugačija . . . dok se jednom prilikom, kroz priču o Linuxu nije odao kako dugo nije čitao nešto za svoju dušu. Kao da je bilo namešteno, u tom momentu sam čitala knjigu „Tvrđava“, Meše Selimovića, te sam odlučila da određene citate iz knjige koje sam vadila za mene iskoristim i od njih napravim gostujući post za Punkyjev blog. Iz pera Meše Selimovića se nižu misli mladog čoveka, koji na početku svog odrastanja, unakažen šamarima rata, i dalje veruje u svoje ja i ne dozvoljava da ga bogatiji od njega ili oni na visokom položaju u društvu ućutkaju. Čovek koji stoji pravo koliko god može, brani svoja ubeđenja i moral, a snagu crpi iz ljubavi supruge koja, iako podnosi velike pritiske i životne nesreće pokušava da bude uz njega šta god da se desi . . .
Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene?
I zašto?
Zar zato što sam bio glup, što sam bio pijan, što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima, šta ce uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri?
Ja, crv, sitan i nevazan, šta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim.
Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?
Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?
Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?
Ali, ne! San je ono što se zeli, a zivot je budjenje.
Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hocu, uciniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogucnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatice te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.
Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku miješanja. Ne mozeš je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome što zeli, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg, i cuvace, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti više nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zacudo, to je najljepše od svega što covjek moze da ucini: da pokuša i da ne uspije.
Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?
Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, ništa. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.
Da si buntovnik, stisnuo bi zube i borio se. Ništa ne bi izborio, ali bi imao neki cilj, makar i pogrešan. Ovako, hoceš da kazeš, a ne prihvataš kaznu, zacudjen si, uvrijedjen, pozlijedjen. Onda nisi buntovnik. Buntovnici zadaju i primaju udarce, ne cudeci se.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.
Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata.
Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Šta bi prvo savjetovao covjeku kome zeliš dobro?
– Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato što ce se onemoguciti prije nego što išta ucini.
Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
Mislim da ove rečenice lako mogu da se prenesu u praksu . . .
Punky, ovaj post je posvećen tebi. I svima koji su kao ti. Kao mi 
Danas je 
Što bi reklo, jedan od najčitanijih blogera Srbije posao radi na Linuxu! Na mašini od 400 megaherca i 128 rama, 
A meni puno srce, nemate pojma! 